Drama kao sudbina

Drago Gervais (1904–1957) stvorio je raznolik književni opus, pisao je poeziju, prozu i dramu. Uz to, istaknuo se i kao humorist, feljtonist i esejist, ostavivši za sobom i obilnu i raznorodnu periodiku. Ove godine šezdeseta je obljetnica njegove tragične i prerane smrti. S tim povodom valja reći koju riječ više o okolnostima Gervaisova tragična odlaska. Prije svega, riječ je o dramatičnoj umjetničkoj ličnosti s podjednakom dramatičnom životnom sudbinom. Stoga valja zatvoriti krug u pokušaju osvjetljavanja te dramatične sudbine. Godine 1904, kad je Drago Gervais rođen, Opatija je etablirano ljetovalište u Austro-Ugarskoj Monarhiji. No izbija Prvi svjetski rat tijekom kojega nestaje idiličnoga svijeta Gervaisova djetinjstva. Opatija je Rapalskim ugovorom pripala Italiji pa obitelj Gervais odlazi iz Opatije. Drago kao petnaestogodišnji momčić, noću, bježi preko granice na Sušak, gdje pohađa gimnaziju. Obitelj mijenja prebivališta: Bakar, Kraljevica, Sisak, opet Kraljevica, da bi se 1923. trajnije smjestila u Bakru. Drago studira pravo u Zagrebu. U to doba sežu začeci njegove čakavske poezije. Nakon svršenoga studija počinje raditi kao odvjetnički pripravnik u Crikvenici. Ondje, u svojoj 25. godini, objavljuje zbirku pjesama Čakavski stihovi. Godine 1930. službuje u Bakru, a 1931. odlazi u Bjelovar, gdje radi kao odvjetnik kod dr. Stevana Bubića, čijom je kćeri Nadom oženjen. Godine 1940. Drago Gervais živi u Beogradu, preselivši se iz Zagreba. Ondje radi kao honorarni činovnik na službi pravnoga referenta u Komesarijatu za cene i nadnice. Beograd je oslobođen 1944. Gervais počinje raditi u Tanjugu te u Institutu za proučavanje međunarodnih pitanja pri Ministarstvu inostranih poslova. Prvog kolovoza 1947. prelazi u Ministarstvo pomorstva te je 5. studenoga premješten u Rijeku, u Generalnu direkciju trgovačke mornarice kao pravni referent. Time se Drago Gervais, nakon gotovo dvadeset godina, vratio u zavičaj.

Intendant riječkog kazališta

 U Rijeci se odmah uključuje u kulturni život. Godine 1949. postaje direktor Drame u riječkom Narodnom kazalištu Ivan Zajc. Istodobno počinje djelovati kao dramski pisac. Josif Brodski je rekao: kada bi netko pripisao životu egzilnoga pisca književnu vrstu, morala bi to biti tragikomedija. To se u slučaju Drage Gervaisa pokazuje točnim. Vrativši se u zavičaj, Gervais otvara posljednje poglavlje u svom stvaralaštvu, dramski opus. No dramatičnost čovjekova opstanka Gervais je iskazivao i u dramatskoj kvaliteti svoje poezije i proze. Štoviše, dramatsko u Gervaisa nije samo kvaliteta umjetničkog samooblikovanja, već i određenje čovjekova življenja. To dramatsko koje, po Vladanu Švacovu, rezultira napetošću između pojedinčevih htijenja i mogućnosti, budući da je razapet između sklonosti i dužnosti, pravde i nepravde, istine i neistine, realnosti i ideala, sadašnjice i budućih ciljeva, prepoznajemo kao bitnu kvalitetu Gervaisova života i stvaralaštva.

Prijelomna godina u hrvatskoj književnosti jest 1952. Gervais se javlja svojom najboljom tragikomedijom – Karolina Riječka. Zaokret prema erotskoj komediji, koji je Gervais započeo tom tragikomedijom, došao je do punog izražaja u njegovim Duhima, koji su praizvedeni 1953. Godine 1954. Drago Gervais postaje intendant Narodnog kazališta Ivan Zajc u Rijeci, a u Riječkoj reviji objavljuje se njegov dramski tekst Čudo djevice Ivane.

Gervaisova zbirka Čakavski stihovi tiskana je po šesti put 1955, a 1957. objavljena mu je knjiga Kozerije i humoreske. Te godine, posljednje u Gervaisovu životu, odvijaju se burne epizode kao posebno dramatična završnica njegove stalno dramatične životne i stvaralačke sudbine.

U svomu tekstu O nekim problemima kazališta Gervais (se) pita: „Što hoće kazalište? Kamo ide? Kakve su stvaralačke tendencije, kakvo je ‘umjetničko htijenje’ u njega?“ U mnoštvu problema koje naznačuje ističe potrebu „da se ne ostane samo kod konstatacija, no da se energično zahvati cjelokupnu problematiku našeg kazališta“. Taj je tekst, zapravo, vrlo ekspresivan odraz iznimno iscrpljujućeg Gervaisova angažmana u riječkom kazalištu, koji je itekako utjecao na njegovu osobnost jer mu je ta specifična radna sredina oduzimala mnogo snage, tim više što je htio pomiriti mnoge prijepore, kako umjetničke, tako i one „zbiljske“. Naime, kazalište se, kao potencijalno mjesto slobode, za Gervaisa pokazalo i kao mjesto uporna nastojanja, (nepotrebna) izgaranja da bi se ostvarila zamisao o kazalištu kao mjestu kulture. Gervais je kao intendant stalno radio na proširenju kazališne kulture pa je tako inicirao gostovanja riječkoga kazališta diljem regije. Isto tako razvija brojne veze u ondašnjoj državi i izvan nje.

O svemu tome svjedoče i Gervaisovi Intendantski dnevnici kao dokumenti njegova osobnoga angažmana, idealizma, traženja kompromisa, kao i posljedica: razočaranja, kriza i nemoći. Nedjeljko Fabrio je, na temelju detaljna proučavanja i obradbe tih dnevnika, zaključio: komediografu je trebalo omogućiti uvjete za stvaralački rad u miru i tišini i „poštediti ga rukovođenja jedne takve zgrade kakva je ona riječkog kazališta i glomaznog ansambla kakav je tada bio onaj riječki.“

Dramatične stranice dnevnika

 Posljednje godine u Gervaisovu životu posebice su obilježene naporom u građenju, ali i očuvanju onoga što je postignuto. Ti događaji snažno utječu na Gervaisa i on, tijekom 1956. godine, ispisuje najdramatičnije stranice svoga dnevnika: „Nervno sam rastrojen… Zacmizdrio bih kao baba!“ te ističe: „I ponavljam: dosta mi je svega… Najrađe bih otišao!“ Tu je misao Gervais na istoj stranici nekoliko puta ponovio kao nagovještaj njegova tragičnoga životnoga svršetka.

U proljeće 1957. Gervais, nakon neuspješne predstave Tolstojeva djela, znakovita naslova Živi leš, piše u dnevniku da je ta predstava ilustracija stanja u Drami. Za neuspjeh Gervais krivi sebe, i, štoviše, nameće sebi, gotovo autodestruktivno, kaznu. On tako mora „pročitati, pobrinuti se, posvetiti se više“… Zatim: „Ne znam već što da radim.“ U posljednjem zapisu u Intendantskom dnevniku, pisanu 26. lipnja 1957, Gervais zdušno zagovara i brani angažiranje mladih režisera i prikazivanje novih tekstova. No takve inovacije nisu u to vrijeme bile (ideološki) poželjne ni društveno poticane. Gervais zdvaja: „Opet sukob radi Matkovićeva Prometeja.“ Jer: „Visoko je, kolektiv neće prihvatiti. Razbjesnio sam se, bilo mi je dosta. Rekao sam, da uopće griješim što stvari dajemo na čitanje. (…) Nitko im nije dovoljno dobar. Kažu, da neće shvatiti. Dokle, da im dajemo samo Zvonare crkve Notre Dame?!“ U takvim okolnostima, Gervais odlazi na proslavu 50. obljetnice ustanovljenja akademskoga društva Balkan u Sežani. Ondje je, u noći 1. srpnja 1957, tragično nastradao u padu s balkona te je preminuo na putu do ljubljanske bolnice. Okolnosti toga događaja ni do danas nisu u potpunosti rasvijetljene, što ostavlja prostor za različita tumačenja. U tom kontekstu i smrt pisca poprima drukčije konotacije. Ta piščeva smrt, banalna i komična i tragična, žerveovska, možda se zbila na krilima neke komponente u samoubilačkom raspoloženju, koje može poprimiti oblik pasivna samoubojstva. O tome mogu nešto više otkriti pisma koja sam pronašla u dosad nepoznatu dijelu Gervaisove ostavštine. Riječ je o pismima što ih je pisala Lici Roland iz Njemačke. Ponajprije pismo koje je upućeno Dragi Gervaisu iz Karlsruhea 27. lipnja 1957, dakle tri dana prije tragičnoga pada u Sežani. Po žigu na omotnici pismo je poslano iz Karlsruhea 28. lipnja 1957, u Zagrebu je zaprimljeno 30. lipnja, a u Rijeku je stiglo tek 3. srpnja 1957. To znači da ga Drago nikad nije pročitao. Pismo je pisano nečitkim rukopisom, modrom tintom, na plavomu papiru, njemačkim jezikom. Riječ je o intimnom pismu u kojem Lici Roland zapravo svjedoči o liku i djelu Drage Gervaisa. No slijede i druga pisma, koja je ista pošiljateljica uputila nakon smrti Drage Gervaisa njegovoj udovici Nadi. U svojem svijetlomodru ženskom rukopisu, nalik onomu u istoimenomu djelu Franza Werfela, koji je bio „krupan ženski rukopis, pomalo strog i kos“, i s omotnicom kroz čiji su se „tanki papir nejasno ocrtavali retci“, Lici Roland izjavljuje da to njezino žensko znanje muškarci i biografi oko njih nikad neće naučiti poštovati. No u ovom čitanju to žensko svjedočanstvo Gervaisove osobne drame itekako uzimamo u obzir. Riječ je o glasu osobe koja je bila prijateljskom utjehom i prostorom ispovijedi za pjesnika. Lici Roland ističe da prigodom njihova druženja Drago Gervais nije imao potrebe nositi masku – iza koje se obično muškarci skrivaju. Nije krio svoje osjećaje ni misli.

Lici Roland, prije svega, izražava jaku zabrinutost za pisca, spominje snažan stres kojemu je izložen u posljednje vrijeme, njegovo teško duševno stanje te mu predlaže liječenje, odmor, promjenu životnih navika da bi se stanje njegovih živaca popravilo. U ostalim pismima pojašnjava da je riječ o osobnosti koja je izgarala za kazalište i koja je osobito bila kritična spram sebe same. Podrobno naznačuje da je Gervais istodobno radio na dva-tri projekta te da je bio preopterećen. Stoga se utjecao stimulansima, čestom pijenju kave i cigaretama da bi spriječio umor. U tom okviru valja istaknuti da je poznato kako je Gervais u posljednjim godinama života imao teškoća i s alkoholizmom. Dakako, ističe Lici Roland, u tim okolnostima, kao odgovor na takvo stanje, pojavljivale su se depresije. Zbog briga za kazalište nije mogao spavati. Ti se podaci podudaraju s onima iz Gervaisova Intendantskog dnevnika. Nadalje, iz pisama Lici Roland doznajemo da, iako nezadovoljan postojećim stanjem, i s mogućim izborom druge sredine, Gervais nije mogao opet otići. Prvo, za kazalište su ga vezivali ambivalentni osjećaji ljubavi i mržnje, a drugo, ne bi mogao podnijeti još jedan odlazak iz zavičaja. U tim dramatičnim okolnostima odlasci u prirodu davali su mu snage i motivaciju za život. Lici Roland opisuje da je Gervais zasjao, njegovo bi lice postalo sasvim drukčije kad bi joj pokazivao u brdima iznad Opatije sva ta mala mjesta u okolici, „tada bi se smijao kao mali dječak“.

Nadalje, ona naznačuje da je u prijašnjem pismu što joj ga je sam Gervais uputio tijekom zime (ističući pritom da je tada bio bolestan) otkrio da mu smrt nije više tako nepoznata. Štoviše, i pri njihovu posljednjem susretu u Kopru, u proljeće te godine, dok su sjedili na klupi, on je izrekao svoju slutnju i osjećaj da neće više dugo živjeti. Svijeća koja gori na dvije strane, kako Gervaisa prikazuje Lici Roland, ističući njegovo izgaranje u kazalištu, tako se ugasila. Zastor je pao.

No ni nakon piščeva odlaska njegovo stvaralaštvo ne prestaje zračiti. Naprotiv, ono i dalje poziva u svoj imaginarni prostor, p(r)okazujući istovremeno sama sebe, ali i one koji mu se odazivlju ili ostaju izvan njegova svijeta. Jer, ono što ostaje, istaknuo je Heidegger, zasnivaju pjesnici, ne toliko kao ono što tek ostaje, nego poglavito kao ono što traje, naime, trag, uspomena, spomenik.